JUČER SAM SE SJETIO PLAVE

Petra Radin

JUČER SAM SE SJETIO PLAVE

Premijera: 27.02.2015.

[vc_tta_accordion style=“modern“ shape=“square“ color=“turquoise“ c_icon=“triangle“ active_section=“1″ no_fill=“true“ collapsible_all=“true“]

Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“
Zagreb, Hrvatska

Reditelj: Petra Radin
Koreograf: Staša Zurovac
Kostimograf: Katarina Radošević Galić
Scenograf: Mario Mišković
Autor muzike: Saša Miočić
Tekst  koji  govori  Vojin Perić uz Pink Flojd – napisao Vojin Perić.
Glas deteta: Rita Miočić
Izrada kostima:  Tamara Šantek-Zlatar – Obrt za dizajn i proizvodnju “Zlatna nit”

Igraju:
Dajana Biondić
Suzana Bliznac
Milenko Zeko
Vojin Perić
Loris Pilav

Tehnička podrška – Nenad Lalović, Branko Ostojić, Andrea Čavara

[/vc_tta_accordion][vc_tta_accordion style=“modern“ shape=“square“ color=“juicy-pink“ c_icon=“triangle“ active_section=“10″ no_fill=“true“ collapsible_all=“true“]

Što je sljepoća? Fizičko obesvjetljenje i svijet u kojem boje poprimaju sinestezijske oblike stvarajući poseban „kolorit“, ili buljenje zdravih očiju i ne-prepoznavanje drugih i drugačijih. Ona fizička i najčešće „gledana“, najgora je onima kojima se dogodila, no ona druga, ona koja se ne vidi, a zasljepljuje svojim „gledištima“, razboljeva sve oko sebe i uvodi nas u mrak kroz koji ni sunce nema nikakvih šansi.

[/vc_tta_accordion][vc_tta_accordion style=“modern“ shape=“square“ color=“green“ c_icon=“triangle“ active_section=“10″ no_fill=“true“ collapsible_all=“true“]

Ova predstava je mala, ljupka prolaznica kroz vaše živote, izazovno odjevena da se okrenete za njom, ljubopitljiva i šarena pogleda, kako bi ste sat i nešto očijukali sa općom dušom. Ona nema potrebe za ljubakanjem, sa jeftinim i jednotrenutnim ispreplitanjem prstiju, nema poriva da vas „uštine za obraščić“ i probudi vam lažnu nadu u ljubav na prvi dodir, ona je kompozicija svih nas skupa, zagrljenih u Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“, nas kojima je žao svih koji nas sažaljevaju, nas koji dobro vidimo kako nas ne-gledaju i prave od nas kasicu za milodare, a mjesta u dvorani ostavljaju praznima, jer nismo dostojni biti kazalištem.

–  Bezobrazna je ta mala prolaznica, – mislite vi, – kako se usuđuje tako besramno razbijati predrasude i istiniti nam se u lice??? Ali vjerujte nam, nije, ona je iskreni mi, koji vas sve volimo i trebamo, koji vas sve pozivamo u uzajamnost, u igru i da smo jednaki!

Jedan po jedan, kupujete kartu i dolazite k nama sa različitim očekivanjima, grupica po grupica zalijeva nas smijehom, zviždukom i pljeskom, a mi! Čekamo vodopad, priželjkujemo spontani razgovor, negdje u tramvaju ili u čekaonici… „Jučer sam gledala kazalište“… „Glumci su bili doista uigrani“!!! „Ljubavi, idemo proslaviti Valentinovo, Kazalište slijepih daje nešto ljubavno!“

Eto, to bi mi… da smo vi! Da smo svi! Da nam zvuci i boje, da nam dodiri i mirisi zapletu slučajnosti u život i da smo zajedno kao plavo u nebu i moru, kao ružičasto u djetinjstvu i proljeću, kao romantični jastuk za svesan u d-molu.

Vojin Perić

[/vc_tta_accordion]

PREDSTAVE